Autorka: Vanja Vagić, Corporate Affairs Manager, kompanija MARS UBBAI
Foto: lična arhiva
Vjerujem da balans za svakoga ima drugačije značenje, ovisno što se nalazi na stranama vage. Da bi ga definirali prvo moramo odrediti što su nam prioriteti pa nastojati ka tome balansirati.
Nekako se podrazumijeva da je na privatnoj strani vage porodica, prvenstveno djeca i da ljudi koji nemaju djecu ne trebaju privatno vrijeme. Što je, naravo, pogrešno na više razina. Nekad je zaista slučaj da balans nije tema - kad je posao zadovoljstvo i kada kraj radnog vremena, iz različitih razloga, nije granica nakon koje kre'e „pravi život“.
U tom smislu najvažniji su ti „različiti razlozi“ odnosno pritisci jer balans se zapravo najviše ogleda u našem psihičkom stanju, a manje u brojevima i stvarnom omjeru sati posvećenih poslovnom/privatnom životu.
Nekada davno, u bivšem životu prije djece, ni najmanje mi nije smetalo provoditi vrijeme na poslu do uvečer, raditi vikendom, ići na poslovne večere, putovanja... Uvijek sam imala sreću raditi s kolegama koje sam smatrala i prijateljima tako da je faktor da li dijelimo ured ili kafić bio nebitan. Vremena za porodicu i drage ljude van posla se uvijek moglo naći. I to je legitimno. Kao što je legitimno da netko želi završiti radni dan nakon 8 sati da odjuri kući gledati tv.
Dolaskom djece moj raspored se, naravno, promijenio. Nisam ništa manje voljela svoj posao i kolege, ali sad sam voljela još nekog dodatnog s kim sam htjela provoditi više vremena. Plus tu je i odgovornost da osim želje imam i obavezu svoje vrijeme planirati drugačije jer u vrtić moram stići.
Nekada me, u npr. intervjuima ili u razgovoru opčenito, zna zasmetati pitanje balansa jer je to redovno “ženska tema“. Ako si ti tu, tko ti čuva djecu? Kao da djeca nemaju očeve, bake, stičeve i prijatelje. Žena je po definiciji u kaosu s obavezama jer karijera, razumije se, dolazi povrh obaveza oko djece, kuće, obroka...i u tome je sasvim sama. Osim za sebe, doživim to i kao uvredu za svog supruga. Šta je onda on u toj priči? Cimer?
Da zaključim, mislim da postizanje balansa najviše ovisi o životnim okolnostima i sistemu podrške koje imamo - partner/porodica/prijatelji i ponajviše - poslodavac.
Nakon 12 godina u jednoj kompaniji, odluka da pređem u drugu, u trenutnu je bila upravo zbog fleksibilnosti. Kada su me pitali što bi me navelo na promjenu, odgovorila sam da mi veća zarada neće značiti ništa ako ju preusmjerim na dadilju. To bi u konačnici značilo isti kućni budžet, a manje vremena kod kuće. Fleksibilno radno vrijeme, rad od kuće ili s bilo koje druge lokacije je apsolutno prevagnulo u odluci i više ne mogu život zamisliti drugačije.
Porazno mi je, da i dalje, nakon što su prakse pokazale sve prednosti takvog načina rada, od učinka do zadovoljstva zaposlenika, dobrobiti za porodicu... poslodavci se i dalje tvrdoglavo drže ustaljenih principa s uvjerenjem da ako zaposlene ne nadgledaju, oni ništa ne rade. Tu je ključ povjerenje koje za zaposlenog nosi i odgovornost.
S druge strane, žene se i dalje, čak i u najboljim kompanijama, s najoptimalnijim privatnim postavkama i dalje suočavaju s izazovima u karijeri u slučaju da požele dijete. Nakon porodiljnog rijetko se vraćaju na svoju poziciju. Period porodiljnog izazov je i za poslodavca jer ako žena radi na nekoj rukovodećoj poziciji, nije ju lako zamijeniti. Često se treba zaposliti netko novi, a na takve pozicije nitko neće preći na ugovor od godinu dana. U konačnici, nakon porodiljnog ženi se traži mjesto u kompaniji jer u njenoj stolici već netko sjedi. Tad je često degradirana ili ju se promatra kao nekoga tko će svaki čas otrčati na bolovanje. I treba biti zahvalna jer je zadržana. Zaista mogu reći da je odabir kompanije u kojoj će žena raditi uslovljen i time kako se poslodavac odnosi prema zaposlenima i srećna sam što radim u kompaniji koja je zaista izuzetna u svakom segmentu odnosa prema zaposlenima. Posebno u ovom osetljivom vremenu kada moramo biti puni razumevanja za sve, na prvom mestu ljudske strahove, potrebe i biti ljudi koji će pokazati empatiju koja je najbitnija sada.
Autorka: Vanja Vagić, Corporate Affairs Manager, kompanija MARS UBBAI
Tekst je napisan u okviru projekta „Unapređenje rodne ravnopravnosti u Srbiji” koji realizuje Fondacija Ana i Vlade Divac u saradnji sa Fondacijom Centar za demokratijua uz podršku Balkanskog fonda za demokratiju i Ambasade Кraljevine Norveške. Stavovi izraženi u ovom tekstu ne moraju nužno predstavljati stavove Ambasade Кraljevine Norveške, Balkanskog fonda za demokratiju. Fondacije Centar za demokratiju i Fondacije Ana i Vlade Divac.